Govno na kiši

Pet dozvoljenih boja

Osim onih triju sa zastave, u Srbiji su dozvoljene još samo ružičasta i crna. Prva za majice mlade ženskadije i nabildanih prostačina (koji izgledaju kao belosvetske pederčine a da im to niko ne sme reći) i potonja za sve ostale: za srbijanski pravosnažnu crkvu (za njene elegantne popadije, dostojanstvene popove, njihove jeepove i ine terence, za blagočestive monahinje i monáhe, te naposletku, no nikako usputno, za onu tridesetoricu visokopreosveštenih dostojanstvenika od kojih su neki samopregorno angažovani na popravljanju narkomana i/ili pedera – i ranije smo hvalili višegodišnje napore novoodžipljenoga biskupa vranjskog da osobno vodi seksualni praktikum za mladu mušku Srbadiju); za pedere koji se ne usuđuju nositi queer ružičastno ili nizozemsko narandžasto, pa ni bizantsko ljubičasto; za Miladina Kovačevića kada elegantno uodeljen pohodi parlamenat; za Žene u crnom; za ožalošćene majke, svekrve i tašte – i svekoliku drugu familiju; za Bošnjake i ine muhamedance kojima se ne preporučuje zelena, za Kineze i svekolike Azijate koji su već eo ipso dovoljno žuti... i tako...

Preporučujemo stoga da sledeći puta beogradski LGBT aktivisti pokušaju sa ovakvom zastavom izaći na ulice – možda im se posreći da ih svetina prigrli na svoje istočno-pravoslavne prsi.

All rights reserved, which includes the right to reproduce this letter or portions thereof in any form whatsoever except as provided by the Bosnian, Croatian, Serbian, EU and US copyright regulations.

Šef svih njih

Kupio sam prokisao jogurt u nekoj lokalnoj wannabe Pekabeti. Iako sam se zakleo da u tu jazbinu neljubaznosti više neću ulaziti, morao sam. Cilj opravdava sredstva, makar kad je zaštita sopstvenoga (krhkog) telesnog integriteta u pitanju. Morao sam, naime, izbeći ponovni susret s neidentifikovanim humanoidima u policijskim uniformama koji su se večeras Kraljevom vozili u patrolnom terencu registarskih oznaka M-21-005.



Te neljubazne i nevaspitane pojave tražile su moju ličnu kartu oko trideset minuta posle ponoći 19. svibnja (maja) 2009, a da pri tom nisu imala značke s brojevima niti činove. Štaviše vrlo su neljubazno i preteći reagovali na moj zahtev da mi najpre daju brojeve svojih znački. Logika broj-za-broj nije im izgledala logična. Kakav sam ja moron: od pandura očekujem logiku. Lepo su govorili u Rimu: Ab asino lanam (od magarca vunu). Dobro, na njihovu beskrajnu žalost neobrazložena provera moga identiteta i kredibiliteta nije im dala razloga da mi batinanjem izbiju iz glave stav prkosnoga građanina.

Po staroj i proverenoj kerovskoj metodologiji, jedan je „dobar“ – drugi je loš. (Za lošeg navodnici nisu potrebni.) Loš je sitniji, ćutljiviji i „vrši proveru“ mojih podataka, code: „110“. Dobar je tupaviji, krupniji, za svoj pojam i srdačniji, siroviji (ali ne i suroviji). On trčka do dućana moje majke e da bi proverio da li se isto prezivamo – sreća da je podlegla parijarhalnom obrascu uzimanja muževljeva prezimena i sreća da ja još nisam sproveo promenu svoga prezimena.

Frustriran odgovorom „prolazi“, zli „pripadnik“ vraća mi ličnu kartu kačeći se za njenu pocepanost, odvojenost „slike“ od papira, nevidljivosti pečata. Pa nisam je ja pravio. A ko jeste, dobro je i takva. Interesovalo je kome sam davao ličnu kartu!! (Verovatno je slika skidana, menjana drugom, pa vraćena.) Halo! Hej! Ovde je neko lagano paranoidan.

Teško im je na želuce i jetre MUP-ovske pao moj odgovor u kome su se pominjala pravila glupavo sročena još u komunističko vreme i još bedastije odštampana na unutrašnjoj strani zadnje korice ovoga panduraciji tako bliskog dokumenta. Nakon što je njegov nervozni kolega uz „benevolentni“ savet da ličnu kartu „radi sebe“ promenim, otišao u terenac i startovao mašinu, onaj „finiji“ imao mi je za kraj dati bratski (ili možda sestrinski) savet. Sastojao se iz nekoliko neupitnih mudrosti, a teško mi je na srcu što ih verovatno neću uspeti nabrojati redom kojim su izrečeni. Elem, „pošto“ već znam pravila sa zadnje strane lične karte, trebalo bi da znam i sledeće:

· Od policajca broj značke imam pravo tražiti ako i samo ako me je prethodno zavalio (ili reče zategao, zakucao, spičio) ili – ovo sada citiram: „nabio u zid“. Da ga jebem, kako ću tada biti u stanju da tražim išta osim sedativa, ako i njih?

· Da u tom slučaju (traženja, ne batinanja – a možda i onda), treba da dam ličnu kartu i oborenih ruku (pogled se podrazumeva) sačekam kraj provere.

· Da me je on „zbog sličnog ponašanja“ već jednom zavio/zavalio/zategao/spičio (jebem ti KZG), neke prilike kada me je legitimisao zajedno s N. M. Kurca mu ga rana! Jeste da su me s dotičnim nekoliko puta legitimisali, ali ni mene ni njega nikada niko nije udario. (Njega možda i jesu, ali ne u mojoj prisutnosti.)

Možda je još nešto rekao. Sledeći ću put simati, pa ćete umesto prisećanja dobiti transkript.

Naravno, odmah sam prijavio bahatost nenumerisanih patrolaca dežurnoj telefonistkinji na broj 92 (premda ona verovatno sebe smatra policajkom). Ta profesionalka ništa nije znala da kaže, pa čak ni kako se zove nadležna osoba kojoj treba da prijavim ovu dvojicu od kojih se vuni ne treba nadati. Sledi jedina informacija koju sam u dvoipominutnom razgovoru od nje uspeo iskamčiti: „On je šef svima nama.“ To reče i odjeba me. Ruku na srce, na ljubazan način. O, prokleta nepreciznosti indogermanskih jezika! Je li on šef svima nama = svima njima (pandurima) ili svima nama = i njima i meni. Mislio sam da sam bez-šefan!

I sada se vraćamo na početak priče. Kako sam i očekivao, meni „nije znala“ ništa da kaže, ali je zato svojim kolegama murjacima u patrolnom terenskom vozilu registarskih tablica M-21-005 stigla sve da istrtlja i dakako da su se dali za mnom u potragu kao za Georgeom onih „deset hiljada policajaca grada Chicaga“. Koliko sam ja George, toliko su i oni američki murjaci. Izbegao sam ih na foru iz prastarih američkih filmova. Dućan = svedoci (tu sam ih video, a i oni mene – na raskrsnici kod Male pijace); šmugnuće u pasaž = iznenađenje (tupaka je lakše iznenaditi nego šahovskog velemajstora – ovih drugih nema među „pripadnicima“); pažljiv odabir staza i bogaza koje iz opravdanih razloga ne želim navesti = bezbedno uteknuće razljućenim čuvarima „reda“ i poretka.



Sutra idem „šefu svih njih“, ako se uspem probiti do njega.

All rights reserved, which includes the right to reproduce this letter or portions thereof in any form whatsoever except as provided by the Bosnian, Croatian, Serbian, EU and US copyright regulations.

Kako se osloboditi fašiste u tri jednostavna koraka

Je li Vam se nekada desilio da među svojim prijateljima, drugarima ili poznanicima imate osobu za koju i ne biste umeli reći šta traži u Vašem životu i imeniku. Imate malo zajedničkoga, a toliko mnogo Vam smeta kod dotične osobe.
Ukoliko imate poznanika fašistu i želite, proveriti jeste li mu preči vi ili njegova nakaradna ideologija, evo recepta.

1) Napišete post koji mu neće biti po volji.

U mom slučaju to je bio tekst o mučenicima iz Srebrenice i njihovim srpskim dželatima.

2) Preporučite svoj tekst njegovoj pažnji.

Ja: Poštovanje! Vašoj pažnji i nerviranju ljubazno preporučujem novi tekst o Srebrenici na http://vladimir.co.nr/
swpski wadikaw: apsolutno me ne zanima hvala na vasem vremenu
Ja: Vremenu?
swpski wadikaw: koje ste posvetili saljeci mi ovaj tekst u cijem sastavu se nalazi LINK
Ja: O dragi, pa nije to ništa, često ja mislim na Vas.
swpski wadikaw: bavis se jako nebitnim stvarima
a tako si lep covek
steta po tebe
Ja: Upravo zato na Vas i mislim,
što se bavim nebitnim stvarima.
swpski wadikaw: pa dobro neko i to mora da radi.....
al steta sto je tebi zapalo
Ja: Može biti da se i u pravu: prestaću da mislim na nebitne stvari, počevši od Vas.
swpski wadikaw: zahvaljujem
zelim vam uspesan nastavak zivota
Ja: Opa! Pa ovo zvuči ozbiljno, čak i za nekoga kome prilog vremena sadašnjeg glagola ’slati’ glasi „saljeci“.
swpski wadikaw: blok

3) Objavite transkript chata i obavestite fašistu o tome.


Sada ste ga se trajno oslobodili. Deluje efikasnije i od kineske krede.

All rights reserved, which includes the right to reproduce this letter or portions thereof in any form whatsoever except as provided by the Bosnian, Croatian, Serbian, EU and US copyright regulations.

Balkanizirani Eurosong Contest

Europska sramota na srbijanski način

Koliko je Eurosong propao kao koncept, vidi se i po tomu gdje se u posljednje vrijeme održava: u Carigradu, u Kijevu, u Beogradu...


U „najboljoj“ maniri ustreptalih novoeurospkih priopćivačica rezultatâ nacionalnih televotinga, najprije bih se zahvalio Hrvatskoj televiziji čiji me je prijenos spasao najvećega dijela showa „Orkestra za svadbe i sprovode“ Gorana kako-ono-bješe... Br(ij)egovića.

Također, hvala mojoj narkolepsiji što je proradila u pravi čas. Prespavao sam dobar dio one španjolske bedastoće, početka pobjedniče bratsko-velikoruske pjesmice, te između njih cijele srbijanske vidovdanije.


Glasovanje, nažalost, nisam mogao prespavat. Užasnut sam shvatio kako, u nedostatku izglednijega konja za klađenje, navijam za grčku shakirijadu. Moji favoriti (kao i u politici, uostalom) nailaze na slab odziv u „širokim narodnim masama“. Gadi mi se cijeli ovaj televotinžni koncept: vox populi – vox vulgi. Živjeli dobrosusjedski odnosi! Dojučerašnje zaraćene državice daju jedna drugoj desetke i dvanaestice. Kolonijalne sluge i gospodari ravnopravno se časte visokim poenima.
Pa kako onda ruski medvjedić Dimai ne bi pobijedio?! Rusija je ratovala s polovicom svijeta. Drugu su polovicu još do jučer držali pod čizmom.
Bojim se da će Eurosong zauvijek ostat na istoku. Kao da Carigrad, Kijev i Beograd nisu dosta. Eto sada i Moskve. A nekada se eurosongovalo u Londonu, Dublinu, Malmöu, Rimu...

Zbrajanje ovogodišnjih glasova televizijskih gledateljstava diljem Europe pratio sam s podjednakim užasom kao da se radi o srbijanskim izborima. I zbilja mi je svega preko glave. Što bi rekao gospon 75 ct, u banani sam!


A što smo još mogli naučiti iz ovogodišnjeg „spektakularno organiziranoga natjecanja“?

1) Beograd je postao „the Belgrade“, tako djevojčica koja se u program uključivala ispred „Doma Narodne skupštine“ (za neupućene, negdašnja jugo-savezna skupština).
2) Dok je na „opće iznenađenje“ ruski medvjedić-slavodobitnik sa svojom svitom hrlio na pozornicu, na mostu s kojega je svoj posljednji skok izveo bosanski pisac Branko Ćopić te isped „Arene“ praštali su desinkronizirani vatrometi. Srbijanci ne propuštaju niti jednu priliku za pucanje. Osobito kad slave pobjedu braće Rusa. A k tome, za ovo ih pucanje nitko neće tužiti zlim antisprskim sudovima sa sjedištem u Haagu.
3) Željko Joksimović iznenađujuće dobro vlada grčkim jezikom. No, zasada su zvanični eurovizijski jezici ipak francuski i engleski. (Ovaj prvi čuo se uglavnom samo tijekom glasovanja, onaj potonji bolje da se nije niti čuo.)


Riječ-dvije, a možda i tri, o ovogodišnjim pjesmama. Naslove i imena izvođača izostavljam. Što od zlobe, što od lijenosti. Uostalom, postoji gomila internetskih stranica s podrobnim obavijestima o svemu što želite i ne želite znati glede ovoga sve jadnijega happeninga. Postoje čak i obožavateljske udruge. Znam. Prevario sam se učlaniti. Otišao dva puta na sastanak. Video, probao, zgadio se.

Najzanimljivije pjesme nisu ni prošle u finale, kao primjerice ona belgijska, ili su dobile sramotno malo glasova. Sve teče, svijet se mijenja. Europa propada. Eurosong je već propao, posve je degeneriran.

Ukrajinci su prije neku godinu na opće oduševljenje „europskih“ televotera deputirali nekakvu vrištalinu. Ona je halakanjanjem i skakanjem osvojila prvo mjesto. Ova sadašnja bila je nešto manje dinamična, tek se „čatalila“ po svijetlećem četverokrilnom šifonjeru. U poređenju s predšasnicom bila je čak i pristojna, zato je i završila druga.

Dobro, nije pjesmica ruskoga medvjedića bila baš tako grozna. Grozan je on. A još je onomad vireći iz glasovira tako naličio benignom mečetu. Ako je on grozan, organizatori su odvratno ljigavi. Dok su se sve ostale natjecateljke i natjecatelji, uključivo i irskoga purana, morali zadovoljiti „općim uvjetima ugovora“, dotle su za baćušku postavljali led na binu. I uklanjali ga. Navrat-nanos. Ali, Kosovo nema cijenu. Pa, „ako lutka hoće zeca, dobit će zeca“, a ako Rus hoće leda, Srbi će jedino pitati mora li iz majčinskoga Sibira ili može i domaći. Pjevač, klizač i muzikaš na komadiću leda što jedva da bi rashladio prijepodnevnu dozu pića prosječnoga ruskoga dužnosnika. Tandara-broć! I još je medvjedić bio bosonog. A šta da mu je klizač posekao šapu ili, ne dao Bog, odsjekao koji prstić? Bi li onda Rusija priznala Kosovo?

Grčka na trećem i Armenija na četvrom mjestu. Bedasto.

Najbolje plasirana pristojana eurovizična pjesma bila je ona iz Norveške. Tek peta! Prsate walküre nemaju šanse. Naprijed četiri pravoslavne glazbene sile. (Za ovu priliku zaboravlja se ukrajinska unija s Vatikanom. Sveta Stolica, uostalom, ne participira na Eurosongu.)

Iza njih, na šestoj poziciji, domaćica, svepravoslavno i svetosavski, napose kosovsko-vidovdanski nastrojena, pokupila je od „secesionističkih republika“ više od trećine svojih bodova. Sve to bulažnjenje o Vidovdanu njima nije smetalo, njoj je vjerojatno i godilo. Šund ne poznaje granice. A tek dok Kosovo bude priznato... Pa kad se još i Vojvodina i Sandžak odvoje, eto Srbije na konju! Stalno će prva biti.

Začudo (samo komu) i Švicarska je Srbiji darovala dvanaest – poena. (Na franke će se još počekati, to malo teže ide.) Lepo veli srpsko-švicarska estradna umjetnica Lepa Ina: „Ne znam šta ću ni kako ću, zašto se ne spoje? I Srbija i Švajcarska, to su zemlje moje.“

Slijedi „sekularna“ Turska s feredžama na univerzitetu, sa satelitom joj Azerbejdžanom. U stopu ih prati „demilitarizirani“ Izrael i trojedna tvorevina Bosna i Hercegovina (distrikt i dva entiteta). Sve ove zemlje, osim možda debitantskoga Azerbejdžana, imale su bolje pjesme od ruskoga medvjedića Dime. Ali, „jedna je majka“. (Uostalom, ko ih jebe, kad nisu pravoslavne. Pardon, jeste jedan entitet, ali on je i ovaj puta izvisio na „nacionalnom“ izboru.)

Ako je o zlu se radovati, „velika četvorka“ opet je usrala motku. Najbolje je prošao španjoslki lakrdijaš – šesnaesti. Francuska bradata i čupava budala plasirala se na devetnaesto mjesto, između reciklirane Šveđanke i neprimećene rumunjske ekipe. Njemice su bile dvadeset i treće. Od susjedne su Švicarske dobile samo dva boda. Televoting je dijasporalna igračka. Pravi su Švicarci, posebice oni koji govore nečim što naliči njemačkom jeziku, uveliko hrkali ili su se opijali ili su već bili pijani ili su bljuvali. Ili što god. Iznenađenje je načinila Bugarska dajući Njemačkoj dvanaesticu. Sada znamo ko ih je ugurao u EU. Ili je to „Danke, Deutschland“, ili su Bugari konačno priznali premoć germanske ljepote nad brkovima svojih sunarodnica.

Poljska i Ujedinjeno Kraljevstvo, kao i Njemačka dobile su tek po četrnaest bodova. Ipak, iz ranijih vremena u ovom je posrnulom natjecanju ostalo malo reda, pa se u slučaju izjednačenoga zbroja plasman određuje prema „strukturi“ glasova. Poljska je od Francuske dobila desetku, a od Kraljevstva četvorku. Kraljevstvu su Francuzi darovali osmicu a San Marino (s razdraganim izvjestiocem) šesticu.

Kako je deset veće od osam, Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske uhvatilo je začelje. Pa neka opet šalju crnce! Verovatno i hoće, imaju jamčen prolaz u finale, pa Eurosong Contest uglavnom rabe za promociju svojih nepoznatih „umjetnika“. Tu i tamo pošalju i ponekog da pobijedi, koliko da se pokaže ko je nekoć vladao polovicom svijeta. U ostalim slučajevima, bodu oči ksenofobnim homofobima i homofobnim ksenofobima, kojih nigdje u Europi ne nedostaje. Osim možda u Kraljevstvu. Tamo im je već prekasno, pa glasa ne dižu.


Najzad, učimo se od pametnijih. Italija ne učestvuje. Nema je već neko vrijeme. Ne žele ljudi gubiti vrijeme, energiju i novac na nešto što je tek neuspjela kopija festivala iz San Rema. A druga je pjesma bila dok se nije rulja pitala. Nacionalni su žiriji nekako pristojnije „odrađivali“ posao. Završit ću parafrazom svoje omiljene replike iz „vascijele“ BHS-kinematografije: Serem vam se na televoting!

(„Maratonci trče počasni krug“, Kristina Đenki i publici u kinu: „Serem vam se na ton-film“)

All rights reserved, which includes the right to reproduce this letter or portions thereof in any form whatsoever except as provided by the Bosnian, Croatian, Serbian, EU and US copyright regulations.

Tucanje

HV! Srećan Uskrs!

%! !@5[0= #A:@A!
(Pa isto tako i ćirilicom, koju ovaj blog ne podržava.)


Drage posetiteljke i dragi posetioci moga sajta,

Otišao sam na selo da se tucam s familijom.
Želim Vam (bogo)ugodan Praznik.

Srdačno,


Vaš Vladimir.


Ovu sam poruku ostavio na svojoj (nauruanskoj) mrežnoj stranici, ali sam se ubrzo predomislio i nisam otišao rodbini u pohode. Mnogo ih je za jedan dan na jednom městu. Neke od njih i volim viděti, ali pojedinačno. Skupni mi nastup teže pada, a gotovo nikako ne podnosim pretvaranje věrskih praznika u kolektivnu histeriju (lažnju dobru volju i ljubav, duh zajedništva i opće keženje).


Na stranu obitelj i lažni osměsi, tema je ovoga posta glagol „tucati“ – s kratkosilaznim akcentom na prvom slogu.

Stariji svět ovde za „lupanje“ uskršnjih jaja ne kaže nikako drugo do „tucati“, a mlađima uvek bude malo neprijatno. Meni je samo dozlaboga zabavno. Mlađi naraštaji na pomen ovoga glagola i pripadajuće mu glagolske imenice (tucanje) uvek pomisle na izvesne „bludne radnje“, premda čisti narodni govori za „te stvari“ poznaju pregršt drugih izraza, ali nikako ovaj naslovni.


Šta kažu knjige?
Rěčnik dvěju maticâ veli: 1. udaranjem drobiti, pretvarati u sitne deliće, u prah; razbijati, mrviti, sitniti. 2. ubijati gnječeći. 3. udarati čim o što. 4. tući, mučiti, kinjiti. etc. etc. Nigde pomena „o onim stvarima“. Na jaja se, jasno je, odnosi treća definicija.
Moskovljević je sažetiji, ali ima upravo ono što nama treba: 1.
isprekidano tući, udarati nečim teškim i time drobiti, sitniti (kamen, kafu). 2. (buve) ubijati. 3. (bika) jaloviti (udarcima). A potom baš ono što nam ovde i treba: tucati se razbijati jedan drugom jaje o jaje (na Uskrs).
Čak ni Kurjak St. Karadžić, inače lascivnostima veoma sklon, ne navodi za „tucati“ drugoga značenja do „tući“, niti za povratno „tucati se“ bilo šta do „tući se“. Kad kod njega nema, onda nema.


Kako je onda došlo do ovoga pomeranja značenja glagola „tucati (se)“? I kada? Meni nije poznato, niti sam čuo da postoji kakav ozbiljan rad na tu temu. Ni(t)ko se bavi našim jezicima (koji su jedan, ali ih ima više). Jezik nam je zapušten, značenja se poměraju a da jezikoslovci to i ne priměte, oni se valjda ne tucaju ni na koji način, pa ih i ne zanima. Puno je toga neistraženog u BHS-u, pa (t)ko bi se još tucanjem zamarao.


Nije ni važno. Bitno je da svima želim veseo Uskrs, nebitno po kom ga kalendaru i obredu proslavljali. Pripazite se da ne pojedete sva stucana jaja, jer bi Vam povišne krvne masnoće mogle učiniti rizičnim izvěsne radnje što ih današnja mladež naziva onim staromodnim izrazom.

All rights reserved, which includes the right to reproduce this letter or portions thereof in any form whatsoever except as provided by the Bosnian, Croatian, Serbian, EU and US copyright regulations.

Kad se daska „zatraska“

Maloprije sam, da prostite, defecirao sjedećki. To je rijetkost u momu životu. Obično lebdim nad wc školjkom. Razlog? Stanujem s baba-tetkom, matorim šišmišom koji „temu“ gotovo bez iznimke promaši.
Nije jadna starica kriva što vidi kao onaj konj iz Zmaj-Jovine dječje pjesmice („Vidi noću ko na danu, / A na danu ko u noći“).
Nije ona kriva, ali ni ja više ne mogu trpjeti. Gadi mi se na dasku, na kupaonicu, na život. Prethodna je daska bila drvena, živi lusuz. Toliko je često kvašena – što babom, što poslije vodom i detergentima – da je sva propala. Morali smo ju zamijeniti. Sad imademo plastičnu. U najskandaloznijoj „metalik“ sivoj boji. Makar će se lakše održavati.

I tako, postavih ja plastiku. (Drvo će koliko večeras u kontejner. Nek se raduju uglješe.) Bijaše posla. Bi gadno. Fuj! Nisam neki ljubitelj vodoinstalaterskih i srodnih poslova, čak ni amaterski. No tko bi uopće zvao obrtnika samo da privije par vijaka? A i ti obrtnici... Koji bi se pa i odazvao? –Izabrah manje od dvaju zala.
Na posletku, ugrabih priliku da bar jedared kenjam kao slobodan građanin. Neugodno mi je priznati, ali gotovo da sam poželio proljev. Koliko da produžim ugođaj. No, ništa od toga. Prođe zabava.

I taman što objavih prethodni prilog, kad ono ode baba da se olakša. I onda večita dvojba: Il’ čistiti il’ se zaplakati. Obično oboje.

Pitam se, koliko netko nesretan mora biti da bi imao BABU koja piša po dasci?

Kruhopip, stari srbijanski šport

Na zahtjev dviju srbijanskih Srpkinja (od kojih je jedna četvrt-Hrvatica), ovaj je tekst „preveden“ na srpski jezik i objavljen na vladimir.blog.co.yu.

U Srbiji postoji običaj opipavanja, ispipavanja i prepipavanja i kruha po trgovinama. Rade to svi, umirovljenici i umirovljenice, kućanice, djeca, pokadšto i pokoji pater familias ako mu srbo-patrijarhalni Stolz dopusti miješat se s pređepomenutima... Rade to bijeli, žuti, cigani... Radili bi i crnci, ali ih nema još otkako je pukao koncept nesvrstanosti. Ako nas swpski wadikawi opet onesvrstaju, eto nama i crnih kruhopipača, što da ne?!
Generalno je pravilo: Što su im ruke prljavije, to će veći broj hljebova ispipati. Trgovcima i trgovkinjama u pravilu je neprijatno da na ovo reagiraju. A i zašto bi? Ta, kako će ljudi znati što kupuju, ako ne pipnu. A dobro je: ne ližu, ne njuše, ne kušaju. Samo pipaju, prepipavaju... Pa to je skoro kao da gledaju. Ibid est, gledaju, samo rukama. Ako ih nitko ne vidi: gnječe – onako poskrivečki, na kvarno. Pipali su i drugi kruh koji oni jedu, što onda drugi ne bi pojeli malo njihovih epitelijalnih stanica.

To nam nekako dođe nacionalni šport. Samo da još nekako navučemo i Hrvate na takovo ponašanje, pa da ih onda pobijedimo u kakvoj balkanijadi. Ma nisu oni niš' bolji, ne?

I kako živimo u vremenu sub-specijalizacija, onomad uočih novu športsku disciplinu: drski prepip tuđega kruha kroz dva sloja celeofana. Slijedi storija.

DUGI UVOD: Desilo se to 12. kolovoza tekuće godine, odmah nakon neopravdanoga i ničim neizazvanoga susreta s ing. N. S. iz dugujuće mi kraljevačke fabrike vagona; nije da je on kriv, on je samo strašljiv, kriva je ukrajinsko-ruska bulumenta predstavnikâ „većinskoga vlasnika“ (č. gazde). Taman sam se doveo u modus za svađu.
„Uniđem“ tako u jednan od onih dućana što ih nekoć kidnapovani i jedva otkupljeni M. Mišković ima u svakom kutku prave Srbije, kadli tamo, zamislite, osim onoga kruva za pipanje (što na pol viri iz papirne vrećice pa ako ga naprijed pobrojani i nisu kontaminirali, sigurno će ga smrdljivi kasir Dejan) imadu i sve po jedan od sorte: seljački, nordijski, „purpurni“ (vidi kurca! kod nas na selu to se zove ljubičasti). Zamislite, ako je ovako u prodavnici iz trgovačkog lanca, a taj je jedini prisutan u jadnom mjestu Kraljevu, što tek čovjeka može zadesit u onim privatno posjedovanim prčvarnicama. Daleko da sam od podrške korporativnomu businessu, ali oni su makar uspjeli svoje zaposlene koliko-toliko utjerati u pristojnost i disciplinu. Djelomice i u higijenu, samo još Dejana da dadu dezodorirati. Privatnici nemaju takvih i sličnih idealističkih ambicija.

SKRAĆENA RAZRADA: I tako... metnem ja u prljavu košaricu nordijski „lebac“ i još nekoliko artikala, pa na kasu. Opsjetim se da baba-tetka, i sama u mirovini, voli jest općinski kruh. Zamolim kasiricu da sačeka dok ga fassujem. Dobi'm „odobru“, trknem za pomenuti. Vratim se na cilj, a ono mi nekakva matora kravulja, vrag joj mater i oca jebal, pipa nordijca!
Na zahtjev dviju antihrvatski orijentiranih srbijanskih Srpkinja ovaj je tekst „preveden“ na srpski jezik i postavljen na vladimir.blog.co.yu.

Istina, nordijski je kruh „vakuumski“ (jest, al’ za malo) spakiran u celofan, te je unekoliko otporniji na kruhopipače. Pride ga je kasirica već strpala u vrećicu, al’ jebal’ vrag babi oca i mater da joj mile pičke materine, koji ona kurac ima pipat moju robu?!
Nisam joj, dakako, takove sentence uputio. A trebalo je, „malo mi za sriću triba“ (da mi nitko kruh ne pipa). Veli „gospođa“ da je možda i onda to htjela kupit, a kako bi ako ne zna što je. A za koji će joj kurac, tvrdo je? Samo bi joj se veštačke zuberende oštetile. Pokušam joj objasniti da je prosta i da joj je sljedeći korak vjerojatno virenje u moju spavaću sobu. Ahime! To bi joj se još moglo i dopasti, ugrizoh se za jezik.

TUŽNI ZAKLUČAK: Uvidjevši da s kravom nema zbora i da ću se prije i lakše u stub soli pretvoriti negoli joj objasniti što su to pristojnost i privatnost, poklonim kravi ono što je pipala (sva sreća pa me nije pipkala dolje!) i poželim joj ugodnu nedjelju. Da bila je nedjelja, blagi dan.

POUKA: Poštivajte blagdane! Inače ćete ostati gladni i iznervirani.

Na Ibru u pamučnim gaćama

I dalje ne verujem da sam plivao u međunarodnoj :) reci Ibru. Potpuno neverovatno za nekoga ko mrzi slatku, napose tekuću, vodu!

Zanemarivši nepoželjne pojavne oblike, v. preth. post, skinuh svoje iritantne karirane hlače i smočih Markove pamučne gaće. Uopšte, naime, nisam planirao da plivam u ma kakvoj reci, nevezano za njen status. Nije da mi ne bi bilo malo prijatnije da sam poneo pristojan kupaći šorts, a nije ni da mi ne bi bilo još malo manje neprijatno da sam ispod majice imao kakvu mišićnu masu. No, kako podneti gombanje i teretanu kad se lokalni (polu)svet tušira tek posle športa, a ni to uvek. (Ovo ne važi samo za muškarce: Imao sam neslavni dvomesečni pokušaj da na aerobici pronađem tačku do koje neće dopirati smrad niti jedne od vežbačica)

Ma neka ide sve... Ni ovako nije bilo loše, a i nisam loše izgledao u mokrim pamučnim gaćkama.

Goli, dlakavi, debeli

Ako ste ste, kao i ja, gadljivi na salo iz koga rastu dlake, o čemu v. in&out-listu, onda me možete razumeti... Tada Vam je jasno zašto mi se gadi i sići do reke (Ibra, u mome konkretnom slučaju) ili otići na more. Uh, kako je gadno gledati sve te trbušine i celulite.

A možda bi trebalo pokrenuti javnu akciju da se debeli i dlakavi ob(a)vežu na dijetu, goli na oblačenje a smrdljivi na upotrebu/uporabu sapuna... Eh, pusti snovi.

Pa, idem ja sada na Ibar sa svojim psom Ibrahimom, a Vi mi poželite da goreopisane pojave ne primetim.

I tako... Ugodni Vam bili letnji dani! I pripazite se, trbušine rastu od piva/pive i teže se uklanjaju nego suvišne malje.

Vladika Nikolaj ugostio Mussolinija

Naša mila majka es-pe-ce ne prestaje da nas iznenađuje. Posle gafa na početku studeničke likovnekolonije, o čemu v. Brokeback Monastery, izvečeri 12. 7. 2006, na početku „Festivala“ arheološkoga filma u organizaciji ili pod pokroviteljstvom, a u svakom slučaju u „avliji“ Pravoslavnoga (?) „duhovnoga“ „centra“ vladike Nikolaja Velimirovića (nota bene: yuscii-prezentacija!), prikazan je italijanski dokumentarac čiji mi je naslov promakao, ali ne i poznati lik Benita Mussolinija. Zamislite, Duce je zaslužan za iskopavanje antičkih plovila 1928. godine (i za mnogo šta drugo, valjda), a sve to naučismo bratskim staranjem pravoslavnoga talibanat, ups! duhovnoga centra instaliranoga u nekadašnjem Muzeju NOR-a. Oh, kako se lepo uklapa jevrejomrzitelni novokanonizovani vladika s likom, slikom i delom ćelavoga fašističkoga prvoborca.

Bolje da se ovde zaustavim, još će me i ekskomunicirati ili još gore poslati mi svoje obraz-ovane aktiviste na prag doma porodičnog.

Brokeback Monastery

Možda niste znali da se već godinama u manastiru Studenica, bogomoljnoj ustanovi naše svete majke es-pe-ce, održava slikarska kolonija. Ok, pa šta? Ništa, zapravo. Ovo i ne bi mogla biti vest (osim za lokalna sredstva obaveštavanja), da prva tačka u programu ove bogougodne likovne manifestacije nije bila projekcija filma Brokeback Mountain (Planina Broukbek), pride besplatna za učesnike i učesnice i sve ostale zainteresovane.

Srbija i njena sveta majka es-pe-ce zaista su napredovale ako manastirska likovna kolonija počinje gej-kaubojcem. Ili se, kao i obično radi o lošoj organizaciji?

Sačekajmo i videćemo da li će na izložbi, kojom se ovo likovnoumetničko okupljanje u tolpom krilu majke nam crkve „tradicionalno“ okončava, biti i neki muški akt s kaubojskim šeširom.